Kako se godina približava kraju, svi postajemo malo drugačiji. Ponašamo se kao da ne primećujemo datume, kao da nas ne dotiče što je decembar već tu. Kažemo sebi da nećemo previše razmišljati o dočeku. Da je to obična noć. Da nećemo praviti dramu, da nećemo previše trošiti, da ćemo ostati kod kuće. Ali duboko u sebi znamo da ćemo, kad se približi ponoć, ipak poželeti da budemo na pravom mestu. Sa pravim ljudima. Sa nekim osećajem koji ne možemo da definišemo, ali znamo kad ga osetimo.
Jer nije stvar u vatrometu. Nije ni u bini, ni u piću, ni u poznatom izvođaču. Stvar je u onom neobjašnjivom trenutku kad se stara godina zatvori kao knjiga, a nova još uvek nije otvorena. Tada, između ta dva poglavlja, dok svi broje poslednje sekunde i dok nas svetlost reflektora obasjava više nego u bilo kojoj drugoj noći, mi pokušavamo da pronađemo sebe. Da kažemo sebi da smo preživeli. Da još uvek možemo da osećamo. Da još uvek imamo za šta da se nadamo.
Možda ne pričamo o tome, ali svima nam je stalo. Možda se pravimo da je svejedno gde ćemo biti, ali istina je da niko ne želi da bude pogrešno mesto u pravom trenutku. A Nova godina je upravo to – jedan od najpravijih trenutaka u godini. To je granica koju svi pređemo istovremeno, i baš zato joj dajemo značaj, čak i kad se zakunemo da nećemo.
Zato biramo pažljivo, čak i kad se ponašamo ležerno. Pregledamo ponude, razmišljamo o energiji prostora, gledamo ko nastupa, kakva je atmosfera. Jer znamo da će u ponoć biti teško pobeći od emocije. I zato želimo da je dočekamo tamo gde ćemo moći da je prihvatimo. Da je podelimo. Ili da je ćutke zadržimo u sebi, ali u prostoru koji nas razume.
Možda je prošla godina bila dobra, a možda i nije. Možda su se desile stvari koje te i sad prate u snovima. Možda si se razočarao, izgubio, pogubio se negde između obaveza, obaveza i još obaveza. I možda ti je upravo zbog toga potrebna ta jedna noć. Ne da sve zaboraviš, već da se setiš ko si kad se ne bojiš. Kad ti je dozvoljeno da se smeješ, da pevaš, da grliš jače i misliš tiše. I da, makar na nekoliko sati, ponovo veruješ da sve ima smisla.
Zato se Nova godina ne svodi na to da bude savršena. Ona samo treba da bude iskrena. Da nas pogodi tamo gde smo najranjiviji, ali i najživlji. I da nas podseti da, bez obzira na sve, i dalje znamo da sanjamo. Možda ne kao nekad, ali i to što danas sanjamo tiše – znači da i dalje nismo odustali.
I tako će biti i ove godine. Reći ćemo da ne očekujemo ništa. A u dubini ćemo želeti sve.